anatomija dva morala

Povodom okupljanja: Bakutic,Brcko, Bocinja, Janja…
Od ponedjeljka, 17. do cetvrtka 20. jula 2000.godine, u blizini vec legendarnog sela Bocinja, grupa Bošnjaka, ne svojom voljom privremenih stanovnika sela Bakutic, blokirala je regionalni put Zavidovici-Maglaj. Prema njihovom kazivanju, okupljanje i blokada puta protest su zbog prisilnog iseljenja koje im prijeti, kako bi se Srbi, predratni stanovnici tog sela, vratili svojim kucama. Inicijalna kapisla za njihovo okupljanje bila je, navodno pogrešna informacija, da u selu Bocinja treba iseliti zajednicu muslimana, koja mnogima bode oci, upravo zato što su u pitanji muslimani, koji nastoje živjeti po pravilima, za koja oni smatraju da su ispravna i da odgovaraju islamskim propisima.

To okupljanje privuklo je toliku pažnju, da je, pored, pokolja muslimana u ceceniji, ubijanja muslimana u Indiji, otimacine muslimanske zemlje u Palestini, (o cemu ne vrijedi trošiti rijeci, jer, zaboga, koga još briga za te islamske fundamentaliste, njihovu (ne)srecu da su muslimani, pošto kao muslimani nemaju ljudska prava, rezervisana za ostali “civilizovani” svijet), pored ostalih krizinih žarišta u svijetu, o svjetskom poroblemu malog bosanskog sela Bocinja raspravljao cak i State Department.

No, da o toj hipokritskoj nedosljednosti “civilizovanog” Zapada, ne govorimo.

Interesantno je nešto drugo.

Novosmontirana vlast Maglaja, na celu sa jednim od mladahnih jurišnika Miloševiceve “antibirokratske revolucije”, cuvenim moševackim revolucionarem, koji nosi lijepo ime Dževad i još ljepše prezime, Galijaševic, ulizujuci se Uredu Visokog predstavnika i Medunarodnoj zajednici, krši sve propise ove zemlje, pa proglašava vanredno stanje i još, rušeci sve odredbe vojne discipline, neposredno se uplice u sistem rukovodenja i komandovanja Oružanim snagama i prijeti upotrebom TO. Inace, svaki, iole pismeniji pravnik, zna da odluku o upotrebi Oružanih snaga, može donijeti samo Parlament, a efektivno komandovanje ima samo šef države. Da Galijaševic nije neciji (antimuslimanski) favorit, da je tako šta rekao neki od opcinskih celnika, koji recimo pripada SDA, bio bi smijenjen, još dok bi izgovarao te nebuloze.

Ista vlast, ulizujuci se svojim nalogodavcima, kupi jeftine i demagoške poene na nicim obavezujuci floskulama o pravnoj državi, ustavnosti i zakonitosti i dobija plebiscitarnu podršku Medunarodne zajednice koja dobro profitira na našoj bijedi. Mi, inace, dobro znamo, kako oni, baš u Bocinji, funkcioniraju.

Pošto im treba opravdanje pred poreskim obveznicima, onda smišljeno izazovu incident, tako da pošalju pijanog poljskog vojnika (za naše nedovoljno informirane citaoce, Poljaci se u gomilama oblokavaju votkom), koji ima zadatak da, nasred sela, na putu kuda prolaze žene i djeca, otkopca šlic i javno vrši malu nuždu. Pošto ocekuju reakciju, onda stave obližnje snage u stanje pripravnosti, dignu helikoptere i cijelo podrucje blokiraju, ocekujuci da isprovocirani ljudi reaguju i da imaju razlog da silom intervenišu. Nakon toga, pišu kilometarske izvještaje, gdje do neba velicaju incident (nigdje ne spomenuvši da su ga sami isprovocirali), opisuju izmišljeno “hrabro i predano” držanje vojnika SFOR-a i tako produžavaju svoj boravak, basnoslovne plate, koje primaju, ogromna ovlašcenja, koja imaju, bez odgovornosti bilo kome…

No, pošto su nužno zlo, moramo ih trpjeti i durati, u svakom slucaju bolji i korisniji su od razvojaceno-demobilisane bratije; preturila je Bosna preko svojih leda i teže nezvane goste, na kraju, vidjela je leda i cetnickim koljacima, pa ce, ako Allah da i ove, jednoga dana ispratiti preko Save.

Vratimo se ponovo okupljanju Bošnjaka u Bakuticima.

Ovi nesretnici dodoše u Bakutice, nakon prethodnog trogodišnjeg potucanja po izbjeglištvu, u koje ih otjeraše njihove komšije Srbi, koji poslije, u skaldu sa hajduckom tradicijom, zaposjedoše njihove kuce i imanja. Raširiše se i mišljahu da ce u tudem malu vijek vjekovati i na tudoj nesreci svoju srecu graditi.

Nesretnici koji u izbjeglištvo podoše bez igdje icega, noseci na sebi ono u cemu se zatekoše kada im u goste dodoše komšije, nadoše privremeni smiraj u Bakuticima, sa nadom da ce se ipak, kadli-tadli vratiti svojim kucama. Jasno su rekli da im tude ne treba i da tude nece, jer je oteto-prokleto. Oni hoce svojim kucama, ali u njih ne mogu jer su tamo Srbi, koji su ih opljackali, ili njihovih kuca nema, pošto su ih Srbi orobili pa spalili, pa zbog “provodenja imovinskih zakona”, moraju na ulicu, ili, u najboljem slucaju, u improvizovano šatorsko naselje, odakle mogu do mile volje gledati svoje otete ili popaljene kuce.

Isti dan kada je u Bakuticima nadležna, kantonalna vlast, bez ikakve pomoci opcinskih paunova, uspostavila promet na regionalnom putu, bez primjene sile i sredstava prinude, u Brckom se opet “dešavao narod”.

Skupljali su se Srbi da protestuju što moraju napustiti tude. Srbi nece svojim kucama, koje su obicno u nekim zabitima i gdje je pristup moguc samo helikopterom. Srbi protestvuju i hoce ostati u rahatluku i ljepoti plodne i bogate Posavine. Hoce “jadni i napaceni srpski narod” (prica novi Draža Mihajlovic iz nekog novog ravnogorskog pokreta), ili ostati u tudem, ili dobiti tudu zemlju, da mu neko drugi pravi kuce. Nešto im se ne svida da se vrate u svoje kuce, da pljunu u šake i rade, jer nema više lezihljebovickih (i garantovanih) oficirskih, milicionerskih, poštarskih, portirskih, šumarskih i slicnih placa i privilegija, rukovodecih mjesta, dodjele društvenih stanova, prvoborackih (dva svjedoka) penzija, diplomatije…Valja raditi, mukotrpno zaradivati, iz petnaest izbijati devetnaest, sa deset nokata, bez kredita “zelenog plana” graditi kuce i svaki pfenig po deset puta prevrnuti u ruci, prije nego se potroši.

“Jadni i napaceni srpski narod” stvarno je jadan: mora napustiti tradiciju hajducije i nekažnjene otimacine komšijskog, što su cinili zadnjih 150 godina. Grdno je i napacen. Poprilicno se napatio da “oslobodi” 3.000 Brcaka njihovog vlasništva (a usput i života) u brcanskoj Luci, gdje je bio jedan od najstrašnijih logora za istrebljenje.

Kontrapunkt je jasan: Bošnjaci u Bakuticima su svojim okupljanjem i protestom vrisnuli od straha pred novim progonstvom i beskucništvom, ovaj put u režiji i organizaciji Medunarodne zajednice, uz pomoc Dževada Galijaševica. Vrisak obespravljenih se cuo, ali ne kao vrisak buducih beskucnika i ljudi bez buducnosti. Sa strahotnim licemjerstvom, taj vrisak Bošnjaka predstavljen je kao bunt bez razloga, koji su isprovocirali bradati, “trofrtaljni”, ružni i zaostali “mudžahedini” (Bože, pa ne znaju ni pravilno izgovoriti –mudžahidun-, kao množinu od rijeci –mudžahid-). Kao što je bošnjacka nesreca u prošlom ratu, u “civilizovanoj” Evropi, posmatrana i doživljavana na isti nacin na koji je gladijatorske igre u starom Rimu posmatrala i doživljavala rimska svjetina, tako je vrisak obespravljenih iz Bakutica, doživio unisonu i horsku osudu “civilizovanog” svijeta. Kao što taj svijet nije prepoznao vapijucu nepravdu embarga na nabavku oružja, tako sada ne prepoznaje ovaj krik užasa, kao poziv u pomoc, kao vapaj ljudi lišenih osnovnih ljudskih prava, prava na život i imovinu.

Ima li to veze sa Islamom, na ciji sam spomen, u šabloniziranim mozgovima zapadnjaka se pale lampice terorizma, brada, turbana i sablji, kao simbola svekolikog zla.

Nasuprot tome, “dešavanje naroda” u Brckom, prolazi bez i jedne, jedine reakcije. “Civilizovani” Evropejci ne prepoznaju osionu hajduciju, nekažnjenu otimacinu tudeg, neskrivenu namjeru da se legalizuje razbojništvo.

Ima li to veze sa cinjenicom da je ukradena i oteta muslimanska imovina? Ima li to veze sa cinjenicom da zapadni promotori ljudskih prava, “svetosti i neprikosnovenosti privatne imovine” (Francuska deklaracija iz 1789.), sjede sa covjekom koji je uništio ceceniju, uz koktel razgovaraju sa ljudima koji su Palestincima pokrali sve, od države, do mogucnosti da se vrate svojim kucama?

Stvarno, šta to u Bosni prepoznaje Medunarodna zajednica i gdje vidi opasnost?

O moševackom revolucionaru i njemu slicnim domacim jadnicima, nije vrijedno trošiti rijeci. Treba ih ostaviti da se valjaju u kalu sopstvenog udvorištva, poniznosti, snishodljivosti i ljigavom beskicmenjaštvu. Kad ne budu potrebni, njihovi gospodari ce ih gadljivo odbaciti. Kao udvorica i danas ih se gade. Drže ih, jer im još trebaju. Stranci ce otici, a oni ce ostati ovdje da polože racune ljudima koje ponovo tjeraju u beskucništvo.

U Bocinji se “provode imovinski zakoni” i Srbima vraca njihovo.

No, niko se ne sjeti da te iste zakone (“imovinske”, naravno) primijeni i na bulumentu ruskih dobrovoljaca, koji su Bosnu došli da zajedno sa srpskom vojskom pale, ruše, ubijaju, a onda, kao nagradu, dobijaju muslimanske kuce i imanja u Istocnoj Bosni (bliža adresa, opcina Milici). Da ironija bude veca, dobili su kuce i imanja Bošnjaka koje je UN izdao, a Srbi poklali, nakon pada Srebrenice.

Dakle, treba “provoditi imovinske zakone”. Naravno, tako da se i od neželjene i silom prilika korištene tude imovine, “oslobode” Bošnjaci. Srebrenicani se ionako nece vratiti. Tamo gdje su otišli, zemaljska im blaga ne trebaju. Zato trebaju Rusima.